Chapter 5

   Stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski.  

  Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom.  

  Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima  

  jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti.  

  Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem.  

  Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se,  

  a onda u sav glas povika: "Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!"  

  Jer Isus mu bijaše rekao: "Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!"  

  Isus ga nato upita: "Kako ti je ime?" Kaže mu: "Legija mi je ime! Ima nas mnogo!"  

  I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja.  

  A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja.  

  Zaklinjahu ga dakle: "Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!"  

  I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru.  

  Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo.  

  Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti - on koji ih je imao legiju. I prestraše se.  

  A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama.  

  Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja.  

  Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj.  

  No on mu ne dopusti, nego mu reče: "Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao."  

  On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili.  

  Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet.  

  Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge  

  pa ga usrdno moljaše: "Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!"  

  I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.  

  A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja,  

  mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore.  

  Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine.  

  Mislila je: "Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena."  

  I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.  

  Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: "Tko se to dotaknu mojih haljina?"  

  A učenici mu rekoše: "Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'"  

  A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.  

  Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini.  

  On joj reče: "Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!"  

  Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. "Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?"  

  Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: "Ne boj se! Samo vjeruj!"  

  I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva.  

  I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas.  

  Uđe i kaže im: "Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava."  

  A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete.  

  Primi dijete za ruku govoreći: "Talita, kum!" što znači: "Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!"  

  I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku.  

  On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.