Croatian Bible

 

The Book of Job

 

Chapter 31

 

 

1.

 

"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.

    
 
 

2.

 

Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.

    
 
 

3.

 

Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.

    
 
 

4.

 

Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.

    
 
 

5.

 

Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.

    
 
 

6.

 

Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.

    
 
 

7.

 

Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.

    
 
 

8.

 

Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.

    
 
 

9.

 

Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!

    
 
 

10.

 

Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.

    
 
 

11.

 

I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.

    
 
 

12.

 

S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.

    
 
 

13.

 

Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,

    
 
 

14.

 

prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.

    
 
 

15.

 

Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.

    
 
 

16.

 

Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.

    
 
 

17.

 

Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.

    
 
 

18.

 

Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.

    
 
 

19.

 

U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.

    
 
 

20.

 

K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

    
 
 

21.

 

Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.

    
 
 

22.

 

U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

    
 
 

23.

 

Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.

    
 
 

24.

 

Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?

    
 
 

25.

 

Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?

    
 
 

26.

 

Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.

    
 
 

27.

 

Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.

    
 
 

28.

 

Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.

    
 
 

29.

 

Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.

    
 
 

30.

 

Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.

    
 
 

31.

 

Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.

    
 
 

Job 32

 

 

 

 

 
 
HTMLBible Software - by johnhurt.com